Prijeđi na sadržaj

Jezici u Europi

Izvor: Wikipedija

Većina jezika u Europi pripada indoeuropskim jezicima. Drugi po redu slijede ugrofinski jezici a nakon njih ostale skupine.

Jezici u Europi.
Jezici u Europi 1907.
Pisma u Europi:

██ grčko

██ grčko i latinica

██ latinica

██ latinica i ćirilica

██ ćirilica

██ gruzijsko

██ armensko

Pisma u Europi 1901.

Od priznatih jezika Europe njihov broj po državama iznosi: Albanija (7; ukupno 7), Andora (3; ukupno 5), Austrija (9; ukupno 20), Belgija (10; ukupno 29), Bjelorusija (2; ukupno 11), Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8), Bugarska (11; ukupno 16), Crna Gora (4; ukupno 4), Češka (10; ukupno 20), Danska (7; ukupno 13), Estonija (2; ukupno 18), Finska (12; ukupno 23), Francuska (23; ukupno 62), Gibraltar (2; ukupno 3), Grčka (14; ukupno 24), Hrvatska (7; ukupno 22), Irska (5; ukupno 5), Island (2; ukupno 2), Italija (33; ukupno 42), Latvija (5; ukupno 13), Lihtenštajn (3; ukupno 4), Litva (4; ukupno 12), Luksemburg (3; ukupno 6), Mađarska (9; ukupno 17), Makedonija (9; ukupno 10), Malta (4; ukupno 4), Moldavija (5; ukupno 13), Nizozemska (15; ukupno 38), Norveška (10; ukupno 20), Njemačka (27; ukupno 69), Poljska (14; ukupno 20), Portugal (8; ukupno 9), Rumunjska (15; ukupno 23), Rusija (europska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123), San Marino (2; ukupno 2), Slovačka (10; ukupno 13), Slovenija (4; ukupno 10), Srbija (14; ukupno 21), Španjolska (14; ukupnoo 21), Švedska (12; ukupno 30), Švicarska (12; ukupno 26), Turska (europska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45), Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56), Ukrajina (13; ukupno 42), Vatikan (1; ukupno 1).[1]

Baskijski jezik je izolirani jezik na sjeveru Pirinejskog poluotoka, i kao takav nije povezan s niti jednim od svih navedenih jezika.

Ugrofinski jezici su potporodica uraskih jezika.

To je semitski jezik koji se govori na Malti i povezan je s arapskim, ali se piše latiničnim pismom. Kao službeni jezik, njime govori najmanje stanovnika Europske unije.

Većina jezika Europe su indoeuropski jezici. Ova velika porodica jezika razvila se iz jezika koji se govorio tisućama godina prije, a stručno ga se naziva indoeuropski prajezik.

Romanski jezici su nastali iz vulgarnog latinskog jezika koji se govorio diljem Rimskog Carstva.

Povijest pisama

[uredi | uredi kôd]

Pisani sustav u Europi temelji se na fonografsko-abecednom načelu. Njegov izvor je sjevernosemitski(2000. – 1700. pr. Kr.), zatim prenesen u Europu preko Grka i od tamo predstavljen Rimljanima u 6. stoljeću pr. Kr. Latinski se alfabet razvio na nekoliko načina. U srednjem vijeku, karolinška minuskula bila je najvažnija varijacija latinskog pisma. Iz nje su se razvile dvije grane: gotička koja se upotrebljavala u Njemačkoj i talijansko-antičko-latinska koja se i danas upotrebljava. (U Irskoj se upotrebljava i posebni irski tip.)

Neke nacije Europe su i prije toga razvile svoja vlastita pisma, npr. Germani su upotrebljavali rune (od 3. do 17. st.).

Jezici po europskim državama :

  1. Albanija (7; ukupno 7): gegijski jezik (1,800.000; 2007.), toskijski jezik (2,900.000; 1989.), vlaški romski (60.000; 1991), makedorumunjski (10.000; Salminen 1993), srpski (točnije crnogorski koji još nije priznat; 297.000; 2007).), makedonski (150.000), grčki (60.000; 1989)[2]
  2. Andora (3; ukupno 5): katalonski (31.000; 1990.), francuski (2400; 1986.), španjolski (24.600; 1986.).[3]
  3. Austrija (9; ukupno 20),
  4. Belgija (10; ukupno 29),
  5. Bjelorusija (2; ukupno 11),
  6. Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8),
  7. Bugarska (11; ukupno 16),
  8. Crna Gora (4; ukupno 4),
  9. Češka (10; ukupno 20),
  10. Danska (7; ukupno 13),
  11. Estonija (2; ukupno 18),
  12. Finska (12; ukupno 23),
  13. Francuska (23; ukupno 62),
  14. Gibraltar (2; ukupno 3),
  15. Grčka (14; ukupno 24),
  16. Hrvatska (7; ukupno 22),
  17. Irska (5; ukupno 5),
  18. Island (2; ukupno 2),
  19. Italija (33; ukupno 42),
  20. Kosovo (albanski, srpski, crnogorski, turski, hrvatski, romski)
  21. Latvija (5; ukupno 13),
  22. Lihtenštajn (3; ukupno 4),
  23. Litva (4; ukupno 12),
  24. Luksemburg (3; ukupno 6),
  25. Mađarska (9; ukupno 17),
  26. Makedonija (9; ukupno 10),
  27. Malta (4; ukupno 4),
  28. Moldavija (5; ukupno 13),
  29. Nizozemska (15; ukupno 38),
  30. Norveška (10; ukupno 20),
  31. Njemačka (27; ukupno 69),
  32. Poljska (14; ukupno 20),
  33. Portugal (8; ukupno 9),
  34. Rumunjska (15; ukupno 23),
  35. Rusija (europska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123),
  36. San Marino (2; ukupno 2),
  37. Slovačka (10; ukupno 13),
  38. Slovenija (4; ukupno 10),
  39. Srbija (14; ukupno 21),
  40. Španjolska (14; ukupnoo 21),
  41. Švedska (12; ukupno 30),
  42. Švicarska (12; ukupno 26),
  43. Turska (europska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45),
  44. Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56),
  45. Ukrajina (13; ukupno 42),
  46. Vatikan (1; ukupno 1): talijanski; jedan je izumro: latinski.

Izvori

[uredi | uredi kôd]